Nastavne strategije učitelja u poučavanju učenika sa specifičnim teškoćama učenja

Osvrt na članak autorica Martan, V., Skočić Mihić S., Puljar, A. (2016.). Nastavne strategije učitelja u poučavanju učenika sa specifičnim teškoćama učenja

Članak dostupan na: Martan, V., Skočić Mihić, S., Puljar A. (2016.). Nastavne strategije učitelja u poučavanju učenika sa specifičnim teškoćama učenja

Potrebno je modificirati uobičajene načine poučavanja upravo zbog toga što učenici sa specifičnim teškoćama učenja (STU), usprkos dobrim kognitivnim sposobnostima, iskazuju znatne teškoće u temeljnim obrazovnim vještinama. Izabrala sam rad čiji je cilj bio utvrditi učestalost korištenja određenih nastavnik strategija i postupaka učitelja u poučavanju ovih učenika. Izabrala sam ovaj članak jer smatram da nam on može pomoći u našem budućem poslu. Mi kao učitelji susretati ćemo se kroz svoj rad sa ovakvom djecom te ćemo im osiguravati dodatno vrijeme za pisane radove, pružati im pomoć, ali isto tako i poticati ostale učenike da im pomažu.

UVOD

Specifične teškoće učenja generički su termin za teškoće čitanja, pisanja i računanja koje ometaju svladavanje akademskih vještina i znatno utječu na uspjeh, a traju duže od 6 mjeseci (DSM-5, 2010).

Najčešća i najistraženija specifična teškoća učenja je disleksija. Iako obuhvaća odstupanja koja djetetu stvaraju ozbiljne teškoće u ovladavanju čitanjem i pisanjem, sve češće se opisuje kao različitost uvjetovana neurobiološkom podlogom. Uz probleme u čitanju i pisanju, kod mnogih učenika s disleksijom prisutne su i teškoće u svladavanju matematičkih vještina i koncepata.

 Važno je napomenuti da djeca s disleksijom često posjeduju brojne „jake“ strane kao što su kreativnost, višedimenzionalno razmišljanje u slikama, maštovitost, radoznalost, intuitivnost i spretnost u rješavanju problema. Stoga, odrasle osobe sa disleksijom mogu biti veoma uspješne iako su u školskoj dobi zaostajale za vršnjacima.

Većina školskih postignuća obuhvaća govor i jezik te čitanje i pisanje, te o njima ovise postignuća učenika. Upravo usvajanje tih vještina predstavlja problem učenicima sa STU-om.

Što se našeg budućeg posla tiče, u poučavanju učenika sa STU-om važno je da svaki učitelj stvori strategije koje su praktične i korisne, ali i u balansu s potrebama ostalih u razredu. Važno je učenicima sa STU-om dati „jednake šanse“, a ne nepravednu prednost.

Važno je učenicima sa STU-om pružiti alternativne načine usvajanja znanja kako bi oni mogli kompenzirati oštećene kanale obrade pisanog materijala, stoga je potrebno da učitelji koriste takve metode poučavanja i stvore okruženje za učenje koje će dovesti do napretka.

Cilj istraživanja koje sam odabrala je bio utvrditi učestalost primjene nekih nastavnih strategija i postupaka učitelja u poučavanju učenika sa STU-om te utvrditi postoje li razlike u učestalosti njihova korištenja u odnosu na pojedina sociodemografska obilježja i druge nezavisne varijable.

METODA

Uzorak

Istraživanje je provedeno na uzorku od 109 osnovnoškolskih učiteljica i učitelja. Važno je spomenuti da je 45% učitelja slušalo kolegij o poučavanju učenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, a 20,2% ima volontersko iskustvo u radu s njima. Većina je učitelja radila s učenicima sa STU-om.

Mjerni instrument

Za potrebe ovog istraživanja korištena je Skala strategija poučavanja učenika sa specifičnim teškoćama učenja autora Yuena, Westwooda i Wonga, prevedena je i prilagođena istraživanju. Učitelji su procjenjivali učestalost primjene pojedinih nastavnih strategija na skali Likertova tipa         (1 uopće ne, 2 rijetko, 3 povremeno, 4 često, 5 svakodnevno). Prilagođena inačica upitnika sadrži petnaest inačica od kojih osam čestica opisuje opću podršku u pristupu i poučavanju učenika, a sedam čestica opisuje specifične metode rada, nastavna sredstva i pomagala.

Rezultati

Rezultati pokazuju da učitelji u najmanjoj mjeri izrađuju nastavne materijale za učenike sa STU-om uz pomoć logopeda i drugih stručnih suradnika. Dok je najčešće korištena strategija omogućavanje dodatnog vremena učenicima sa STU-om za pisane radove. Učitelji učenicima sa STU-om često pružaju neposredne pomoći tijekom sata, potiču druge učenike da im pomažu, pružaju im više mogužnosti za sudjelovanje u nastavi kako bi osjetili da i oni pridonose, daju prednost usmenom provjeravanju, zadaju manje zadataka ili vježbi s manje čitanja ili pisanja, potiču druge učenike da im pomažu pri zadatcima ili domaćoj zadaći, češće surađuju sa roditeljima te djece, pomažu im da nastavni materijal samostalno podijele na razumne dijelove te prije ispita provjeravaju razinu usvojenosti vještine čitanja i pisanja. Tek povremeno za učenike sa STU-om pronalaze i koriste jednostavnije knjige i zadaju im zadaću različitu od one koju zadaju ostalima.

Na osnovi rezultata formirane su dvije subskale upitnika: Skala opće podrške u pristupu i poučavanju i Skala specifičnih nastavnih metoda, sredstava i pomagala. Među njima je utvrđena i pozitivna povezanost; učitelji koji u većoj mjeri pružaju opću podršku u pristupu i poučavanju učenicima sa STU-om, više se koriste i specifičnim nastavnim metodama, sredstvima i pomagalima.

ZAKLJUČAK

Ovo je istraživanje dalo uvid u učestalost primjene različitih nastavnih strategija u poučavanju učenika sa STU-om, kao i doprinos koji obrazovanje, iskustvo i određene kompetencije učitelja imaju u korištenju primjerenih nastavnih strategija. Učitelji učestalije pružaju opću podršku u pristupu i podučavanju učenicima sa STU-om kroz dodatno vrijeme osigurano za pisane radove, više neposredne pomoći i uključivanje drugih učenika u pružanje pomoći. Ova vrsta podrške ovisi o učitelju i njegovim sposobnostima upravljanja razredom.

Iako dobiveni rezultati pokazuju da učitelji primjenjuju različite strategije u poučavanju učenika sa STU-om, pri njihovoj interpretaciji potreban je oprez s obzirom na ograničenja istraživanja. Nedostaci su to što bi uzorak trebao biti veći i reprezentativniji, moguće je da su učitelji dali socijalno poželjne odgovore..

Smatram da se iz ovog istraživanja lijepo može uočiti spremnost učitelja na pružanje podrške učenicima sa STU-om. Problem je jedino što u većini slučajeva učenici sa STU-om dobivaju odgovarajuću podršku tek onda kada vidljivo zaostaju za ostalim učenicima te može doći do ozbiljnih teškoća u učenju, ali i strahova i opterećenosti školskim neuspjehom.

Znate li vi možda nekoga sa specifičnim teškoćama učenja? Je li ta osoba išla s vama u razred ili ste joj možda pomagali u učenju? Što mislite da li se učitelji dobro odnose prema njima, rade li ono što je potrebno? Imate li vi neki primjer?

Suočavanje sa stresom kod djece i adolescenata

Osvrt na članak autora Kalebić, B., Krapić, N. i Lončarić, D. (2001). Suočavanje sa stresom kod djece i adolescenata. Psihologijske teme, 10, 3-33.

Članak dostupan na: Kalebić B., Krapić, N. i Lončarić, D. (2001.) Suočavanje sa stresom kod djece i adolescenata

Brojna istraživanja pokušavaju otkriti na koji se način djeca i adolescenti suočavaju s raznim stresorima u svome životu. U radu kojeg sam odabrala kratko su izložene teoretske osnove na kojima se zasnivaju istraživanja suočavanja sa stresom, ali isto tako i metodologija tih istraživanja koja veoma često ovisi o načinu kako istraživač definira suočavanje sa stresom. Razlog zbog kojeg sam odabrala ovaj članak je upravo taj što su u njemu dani kratki prikazi metoda za ispitivanje suočavanja sa stresom te su također istaknute neke poznatije mjere suočavanja sa stresom kod djece i adolescenata. Rad mi se čini kao jako zanimljiv jer mi kao budući učitelji moramo biti spremni na svakakve „probleme“ s kojima bi se mogli suočiti. Jedan od tih problema je dakako i stres i način na koji se djeca sa njime suočavaju.

DEFINIRANJE SUOČAVANJA SA STRESOM

Za definiciju suočavanja se najčešće navodi definicija koju su ponudili Lazarus i Folkman (1984.), a koja kaže da je suočavanje stalno mijenjanje kognitivnih i ponašajnih napora s ciljem savladavanja specifičnih i/ili internalnih zahtjeva za koje se procijeni da nadilaze sposobnosti osobe.

RAZLIČITI TEORETSKI PRISTUPI

Suočavanje se smatra jednostavnom reakcijom koju je potaknuo stresni događaj, a koja je određena ili osobinama ličnosti ili karakteristikama situacije. 

Dakle prema pristašama pristupa usmjerenog na dimenzije ličnosti strategije suočavanja sa stresom određene su dimenzijama ličnosti te neki smatraju da možemo razlikovati „dobre“ i „loše“ stilove suočavanja koji dovode do bolje ili lošije prilagođenosti pojedinca.

„OSOBAàSUOČAVANJE“

Na suprotnoj strani nalazi se okolinski redukcionizam prema kojemu isključivo specifičnosti i zahtjevi situacije određuju načine na koje će se osoba suočiti sa stresom.

„SITUACIJAàSUOČAVANJE“

Važno je napomenuti da mnoga istraživanja pokazuju kako različiti stilovi i strategije suočavanja imaju dosljedne i očekivane korelacije s dimenzijama ličnosti, međutim ne može se ni potpuno zanemariti karakteristike stresne okoline.

Model suočavanja kakvog zastupaju Lazarus i Folkman (1984.) sastoji se od ulaznih varijabli (spol, dob, obrazovanje, osobine ličnosti, stavovi, vrijednosti i uvjerenja) i situacijskih čimbenika (zahtjevi, zapreke, resursi, predvidljivost situacije, trajanje i sl.). Obje grupe varijabli jednako djeluju na kognitivnu procjenu i na suočavanje sa stresom.

MJERENJE SUOČAVANJA SA STRESOM

Iz raznih upitnika ličnosti proizlazi istraživačka orijentacija koja se usmjerava na stilove ili dispozicije suočavanja. Prema tome postoje stabilne karakteristike pojedinca koje određuju njegove reakcije na stresne događaje.

Drugi pristup koji proizlazi iz veće usmjerenosti na društvene uloge smatra da se suočavanje mora proučavati u okviru određene vrste stresora koja je povezana sa socijalnom ili društvenom ulogom pojedinca.

Još postoji i pristup koji gleda suočavanje kao dinamičnu transakciju između osobnih varijabli i okolinskih utjecaja.

Kada nastojimo mjeriti stil suočavanja u djece i adolescentata pitanje je koliko će dijete biti u mogućnosti stopiti različite stresne događaje i reakcije na njih u jedinstvenu samoprocjenu. Također je i upitno njihovo dosjećanje raznih reakcija.

Kod mjerenja suočavanja sa stresom kod djece i adolescenata osim upitnika sa samoprocjenama ispitanika ili procjenama drugih koriste se i metode opažanja i intervjua.

DIMENZIALNOST UPITNIKA SUOČAVANJA

Kod određenih upitnika suočavanja sa stresom (provedenih nad djecom i adolescentima) postoji nekoliko problema. Pitanje je mogu li predadolescentna djeca uopće dati pouzdane samoprocjene suočavanja koje koriste u stresnoj situaciji.

KORELATI SUOČAVANJA

Postoji nekoliko različitih varijabli koje su se pokazale relevantnima za proces suočavanja. Autori su dali pregled nekih od njih:

• Temperament i dimenzije ličnosti

Pokazali se važnim predikatorima strategija koje ljudi koriste kada se nađu u stresnim situacijama.Dokazano je da temperament utječe na raspoloživost, odnosno dostupnost niza strategija koje pojedinac može iskoristiti u stresnim situacijama

• Dob i stresori

Većina istraživanja je vezana uz odrasle dok je period djetinjstva i adolescencije ostao neistražen.

 Dosadađnji nalazi promjena mogu se svrstati u:

1. RAZVOJNE KONCEPTUALIZACIJE - promjene u načinu suočavanja sa stresom su urođene
2. KONTEKSTUALNE KONCEPTUALIZACIJE - dobne razlike u suočavanju su rezultat promjena onoga s čime se ljudi moraju suočavati  
3. KOHORTNE KONCEPTUALIZACIJE - razlike bi se mogle pripisati različitosti povijesnih uvjeta u kojima ljudi odrastaju

• Spol

Suočavanje sa stresom kod žena i muškaraca se može razlikovati zbog znaajnih razlika u razvoju spolnih uloga i internalizaciji spolno vezanih ponašanja

SUOČAVANJE I ISHODI

Istraživanja pokazuju da izbjegavanje stresa ima relativno kratkotrajni adaptivni učinak. Suočavanje distanciranjem od problema negativno je povezano s emocionalnim stanjima radosti i sigurnosti. S druge strane, suočavanje usmjereno na problem je pozitivno povezano s emocionalnim stanjima radosti i sigurnosti.

U razdoblju adolescencije mladi se ljudi susreću s mnogobrojnim promjenama u različitim sferama života stoga je za njih veoma važno suočiti se sa stresom.

ZAKLJUČAK

Autori zaključuju da su istraživanja pokazala kako nije primjereno na populaciji djece i adolescenata koristiti upitnike suočavanja sa stresom.  Iz navedenih je istraživanja također vidljivo kako su osobine ličnosti, stresori i spol važni korelati suočavanja te se trebaju uzeti u obzir.

Autori svoj rad završavaju navođenjem činjenice da bi djecu i adolescente trebalo podučiti efikasnijim načinima suočavanja sa stresom te vjeruju da bi to moglo rezultirati i pozitivnijim ishodima suočavanja.

Osobno se slažem sa autorima i smatram da djeca možda ipak nisu spremna na ovakve upitnike. Slažem se i sa time da bi djecu trebalo podučiti načinima na koje se mogu suočavati sa stresom jer je to veoma bitno i nebi smjeli bježati od njega.

Kako se vi suočavate sa stresom? 

Smatrate li da se sa stresom treba suočiti ili ga možemo izbjegavati?